They don't really care for you...

Odmah po izlasku, 1982. godine, knjiga "Sveta krv i sveti gral" izazvala je citav niz burnih reakcija. Sve je zapocelo s naizgled bezazlenim intervjuom za BBC koji je s autorima knjige, Michaelom Baigentom, Richardom Leighom i Henry Lincolnom, trebao voditi filmski kriticar Barry Norman. Uz njih su se u studiju "slucajno" nasli i biskup od Birminghama Hugh Montefiore, te povjesnicarka Marina Warner. Doticni biskup odmah je preuzeo glavnu rijec i vrlo agresivno poceo napadati prisutne pisce nazivajuci ih neznalicama i lazovima. Nakon pocetnog soka oni su se pribrali i pokusali obrazloziti svoje stvavove, no nitko od prisutnih nije pokazao ni najmanju zelju da ih saslusa.
Slicne situacije ponavljale su se sirom svijeta. Rezignirani predstavnici razlicitih krscanskih vjerskih zajednica nisu krili svoje nezadovoljstvo iznoseci pri tome brojne zamjerke novoizasloj knjizi. Knjizevni kriticar lokalnog St. Petersburg Timesa s Floride bijesno je komentirao kako se radi o "akademski potpuno apsurdnom djelu u kojem se ispisuje glupost do gluposti." Ipak, najostrije reakcije knjiga "Sveta krv i sveti gral" je dozivjela u Bugarskoj i Juznoafrickoj Republici, gdje je od tadasnjih vlasti zabranjena po kratkom postupku. Iz sadasnje perspektive doimlje se smijesnim kako su ta dva oprecna politicka rezima postupila na isti nacin i zajednicki bacila anatemu na jednu sasvim bezopasnu knjigu.

Kameno doba
Prvo oružje koje je čovjek koristio bila je drvena toljaga. No toljaga ima niz mana, malen domet, malu probojnost. Napredak je postignut izumom koplja - povećan je domet, toljage s kamenom na vrhu - povećana je probojnost. Još veći napredak je izum oštrice - nož, koplje s kamenim vrhom, sjekira umjesto kamene toljage. Najveći domet oružja kamenog doba su luk i strijela i praćka (u većoj izvedbi - katapult).


Metalno doba
Pri kraju mlađeg kamenog doba ljudi su obilato koristili glinu kao osnovni materijal za izradu posuda, utrega ili su njome obljepljivali kuće od pletenog pruća. Te posude pekle su se na visokim temperaturama pa je tlo ispod ognjišta ili ložišta bilo spaljeno. Kod paljenja takvih ognjišta na tlu bogatom bakrenom rudom, jer je ta ruda vrlo blizu površine, ostajale su rastaljene bakrene "lepinje" . Ljudi su primijetili da su vrlo oštrih rubova što je kod oruđa bila primarna kvaliteta. Već u tom sirovom obliku bila je vrlo oštra i već gotova za primjenu.

Iskustvom prethodnika i korak po korak, ljudi su počeli prepoznavati ležišta ruda i, malo po malo, ulazili sve dublje pod zemlju tražeći dragocjenu zelenu rudu. No bakar je imao i svojih mana. Bio je mekan. Brzo se trošio i nije podnosio veća naprezanja ni temperature. Kad su otkrili arsen, dodali su ga bakru i on je postao arsenska bronca. Pošto je Arsen vrlo jak otrov lijevanje je bio vrlo opasan i stručan posao.

U grčkoj mitologiji ljevača bronce predstavlja hromi bog Hefest. Pretpostavlja se da su ljevači bronce pod utjecajem arsena koji u dodiru s vodenom parom u malim količinama kod ljudi izaziva lakša, ali trajna oštećenja mozga i to na centrima za ravnotežu. Zato su se nakon dugogodišnjeg bavljenja tim poslom svi pomalo "pijano" kretali. Grci su to pripisivali moćima obilježja samog boga Hefesta, a to je, zapravo, bilo vjerojatno prvo profesionalno oboljenje u povijesti.

Oružje se značajno poboljšalo otkrićem da se bakar može uspješno miješati s kositrom. Dobili su broncu koja je puno tvrđa, ima više talište i može se vrlo precizno lijevati u različitim oblicima i veličinama. Po toj slitini cijelo jedno razdoblje povijesti nazivamo Brončano doba

Klasični period 300-900. Tokom Klasičnog perioda Maje su bili na svome vrhuncu, njihovi gradovi bili su povezani mrežom cesta od kojih su neke još u upotrebi. Neki od najznačajnijih gradova su Comalcalco, Palenque, Copan, Altun Ha, Calakmul, Uaxactún i Quiriguá i Tikal. U zemlji Maja živjelo je tada oko 2,000,000 ljudi. Najveći i najraskošniji grad Tikal imao je između 75,000-100,000 stanovnika. Kako je raslo stanovništvo, tako je rastao i broj nezavisnih gradova-država. Plemstvo ovih nezavisnih država međusobno se ženilo ali i ratovalo.

Chichen-ItzaPost-klasični period 900 - 1500 [[2]]Post-klasični period početak je kraja opstanka civilizacije koja se održala tek na Yucatánu. U ovom vremenu javljaju se Nahua-Tolteci i njihovi gradovi dolaze pod toltečki-utjecaj. Postoje osnovane sumnje da su majanska porodica ili pleme Tutul-Xiu, kao i značajno majansko pleme Itzá po krvi Nahue ili Tolteci. Dolazi do ratova unutar majanskih porodica Tutul-Xiu [3], Cocóm i Itzá. Održala su se tri značajna grada: Mayapan (porodica Cocom), Chichen Itza (Indijanci Itzaes) i Uxmal (porodica Xiu). Uxmal se nalazi 78 kilometara južno od Méride. Većina objekata sagrađena je između 700. and 1100. Kronike Maya nam govore da ga je oko 500. podigao Hun Uitzil Chac Tutul Xiu. Grad je dominirao sve dok su bili u savezu s Itzáma. Negdje oko 1200. ili poslije, raskidom saveza s Chichen-Itzom dominacija prelazi u Mayapan. Uxmal počinje pustiti a porodica Xiu odlazi u novi grad Mani. Španjolskim osvajanjem Yucatana Tutul-Xiu postaju saveznici Španjolaca. Negdje do 1550. u Uxmalu je još bilo nešto života a onda je potpuno napušten. Grad Mayapan, 40 kilometara jugoistočno od Meride i 100 kilometara zapadno od Chichen Itze postaje političko i vjersko središte jukatanskih Maja porodice Cocom. Grad se održao do 1441. kada su ih napali Tutul-Xiu i Itze i pobili Cocome, preživio je samo jedan Huanac Ceel-ov sin koji je bio na putovanju. Chichen-Itza dominira od 800 do 1200. Kad su Španjolci došli na Yucatan grad je već bio napušten. Negdje između 1196. i 1441. grad počinje propadati, Indijanci Itza polako se povlače na područje Gvatemale kod jezera Peten, ovdje žive i danas. On je središte političke, vjerske i vojne snage. Chichen-Itza je poznata po El Castillu, Hramu ratnika, Opservatoriju, Igralištu za loptu (Juego de Pelota) i 'svetom bunaru' ili "Cenote de los Sacrificios".


Post-Kolumbovo doba . Dolaskom Španjolaca na Yucatan (1520.) završava slobodan život ovog naroda koji već živi po džunglama. Oni pružaju otpor Španjolcima, te borbe su se nastavljale i u 19. stoljeću. 1851. Maje podižu ustanak na Yucatanu čije je sjedište selo Chan-Santa-Cruz, ove Indijance danas poznajemo kao Santa Cruz ili Cruzob Indijance. Vođeno je više neuspjelih ekspedicija protiv ovog naroda sve do 1910. godine. 1854. bitku je izgubio Valladolid, više od 2,000 bijelaca je masakrirano. 1860. pukovnik Acereto s 3,000 ljudi napao je Chan-Santa-Cruz, izgubio je 1,500 ljudi, ranjene koje je ostavio izmasakrirani su. –Nevolja je bilo i s Icaiche Indijancima koji su 1860. ratovali protiv Meksikanaca, Cruzoba, i izvršili invaziju na Britanski Honduras. Dobro poznati Marcos Canul poveo ih je 1870. i zauzeo Corazal Town i napao 1872. Orange Walk. Canul je poslije bio svrgnut a novi Icaiche vođa obećao je prijateljstvo Britancima.

Znanost [uredi]
Narod Maja ('Grci Novog svijeta') postigao je visoka dostignuća u matematici, astronomiji (imali su kalendar kojega ni današnji ne nadmašuje), građevinarstvu, umjetnosti i imali su svoje pismo. Zbog toga ih često smatramo najrazvijenijom civilizacijom Novoga svijeta.

Maye su se prilikom zabilježavanja datuma koristile glifovima, ali i brojevima, tako da je svaki glif mogao biti zabilježen i brojčano. Razvili su jedinstveni matematički sustav brojeva, prema kojemu se jedinice označavaju točkama, a crte se koriste za pet jedinica. Brojeve su zapisivali vodoravno, ali i okomito. Poznavali su i upotrebljavali nulu, a njihova je pozicijska vrijednost brojeva bila veoma slična dekadskoj.

U Mayanskom brojevnom sustavu pozicijska vrijednost broja raste od nižeg reda prema višem. U prvom redu (najnižem) pišu se brojevi u vrijednosti do 19, u drugom u vrijednosti do 20, u trećem do 400 itd. Slika 29. prikazuje broj 2 472. Broj se čita od gornjeg reda. Točka i crta u prvom redu predstavljaju broj 2 400 (6 X 400), tri točke u drugome redu predstavljaju broj 60 (3 X 20), a dvije točke i dvije crte broj 12. Kada zbrojimo sva tri broja (2 400 + 60 + 12) dobijemo broj 2 472. Maye su pomoću ovakvih brojevnih zapisa izvodile računske operacije zbrajanja i oduzimanja, a u računanju na ravnoj površini pomagali su si zrncima kakaa. Moderna istraživanja dokazala su da se ovakvim brojevnim zapisom mogu izvoditi i računske operacije množenja i dijeljenja.

Na smrt osuden
Oto Fridrih Vilhelm (1845-1886), poznatiji kao Ludvig II, kralj i ljubavnik utjecajne Elizabete Bavarske, majke austrijskog nadvojvode i prestolonasljednika Rudolfa, boravio je na dubrovackom otoku kao zarucnik Elizabetine sestre. Vrativsi se kuci saznao je da ga je Bavarski ministarski savjet proglasio ludim i svrgao s prijestolja. Nekoliko dana kasnije naden je mrtav u jezeru kraj svog imanja!
U aprilu/travnju 1864. godine sa Lokruma, na kome je boravio sa svojom lijepom suprugom sarlotom, na daleki put u Meksiko zaplovio je brat cara Franje Josifa I, nadvojvoda Maksimilijan, koji ce tamo, proglasivsi se za meksickog cara, biti uhapsen, zlostavljan, osuden na smrt i strijeljan. sarlota ce se jos jednom vratiti na Lokrum, ali ce tamo dozivjeti brodolom i jedva ostati ziva. Ipak, njen kraj bit ce tragican: umrijet ce pomracena uma u Maksimiljanovom glasovitom dvorcu Miramare nedaleko Trsta.
Novi vlasnik Lokruma postat ce prestonasljednik Rudolf (puno ime Franc Karl Josif), jedinac Franca Josifa I i Elizabete Bavarske, koji je na dubrovackom otoku proveo svoj medeni mjesec sa zarucnicom Stefanijom. Stari dubrovacki kronicari kazu da se "zemlja zatresla a more uznemirilo" kada su se Rudolf i Stefanija prvi puta iskrcali na pjescanu lokrumsku obalu. Bio je to, kazu Dubrovcani, predznak skore Rudolfove tragedije.
Pucnji u Sarajevu
I odista, 29. januara/sijecnja 1889. godine u dvorcu Majerling odigrat ce se tragedija koja ce mnogo kasnije postati temom mnogih dokumentarnih storija, romana, tv-serijala i filmova. Opijen pomucenim strastima i ljubomorom, austrijski ce prestonasljednik na krevetu prekrivenom mirisljavim ruzama, ubiti svoju ljubavnicu, 17-godisnju baronesu Mariju fon Veceru, prekrasnu zivahnu kcerku ugarskog plemica Albina fon Vecere, a nakon toga pucat ce sebi u slijepocnicu i tako okoncati svoj kratki ali uzbudljivi zivot (1858.-1889.)!
Konacno, legende kazu da su se 1914. godine spremali ljeto provesti na Lokrumu i austrougarski prijestolonasljednik Franjo Franc Ferdinand i njegova lijepa supruga Sofija Hohenberg. No, prije odlaska na dubrovacki otok, oni su posjetili Sarajevo gdje su 28. juna/lipnja brutalno ubijeni u atentatu, koji je na njih izvrsila grupa zavjerenika sa Gavrilom Principom na celu. Ta tragedija izazvala je u Europi pravu katastrofu. Ona je, kako je poznato, bila neposredni povod i uvod u Prvi svjetski ratu u kome su pala - tri carstva - austrougarsko, tursko i rusko!
Bilo kako bilo, legenda o "prokletstvu otoka Lokrum" jos uvijek traje, cekajuci darovite pisce i filmske scenariste, koji ce od prastarih kronika i narodnih kazivanja naciniti pricu za sva vremena...

Legenda o drugom najpoznatijem prokletstvu - "prokletstvu dijamanta Houp"- cija je vrijednost procjenjena na 42,52 karata, takoder je manje-vise poznata i slicnog je sadrzaja. Ni skupocijeni Houp, naime, nije donio mnogo srece nijednom od bivsih vlasnika, pocev od zlohudog francuskog kralja Luja XIV pa do americke bogate nasljednice Evelin Vols Mek Lin.
U sjenci ova dva u svijetu opcepoznata prokletstva, danas na Jadranu zivi jedna stara legenda koja se vec decenijama prepricava u gradovima i zemljama Sredozemlja. Ona je vezana za jedan od najljepsih hrvatskih otoka, Lokrum, koji se nalazi u priobalnim vodama Dubrovnika.
Istina je da je Lokrum, sa svojom rajskom florom i faunom, bio privlacan mnogim europskim osvajacima, krunisanim glavama i bogatunima. Ipak, nikome od njih nije donio srecu. Naprotiv!
Od polovice 19. stoljeca pa sve do potkraj Prvog svjetskog rata, dubrovacki je otok bio u sastavu Austro-ugarske monarhije i pretvoren u ljetni rezidencijalni posjed becke carske porodice. U njegovim zivopisnim morskim lagunama i prekrasnim dardinima, uzivali su najugledniji austro-ugarski princevi, plemici i dvorjani, a povremeno su u njegovoj prirodnoj i klimatskoj rajskoj raskosi uzivali i sami clanovi carske porodice Hasburgovaca. Tako je Lokrum bio svjedokom njihovih radosti, ljubavnih strasti i romansi, ali i njihovih tragedija. Krenimo redom